Gotovo 98 % ispitanih roditelja najvišom je ocjenom važnosti procijenilo potrebu da znaju što se poduzima za njihovo dijete, a gotovo 96 % potrebu da znaju kako dijete dobiva tretman protiv boli.
Istraživanje edukacijske rehabilitatorice Sanele Poljak otvara važno pitanje: tko prepoznaje potrebe roditelja dok su oni potpuno usmjereni na svoje dijete?
Roditelj koji zabrinuto sjedi uz krevetić svojeg djeteta. Zvukovi medicinskih uređaja, neizvjesnost i mnoštvo pitanja na koja želi odgovore.
To je prizor koji je edukacijskoj rehabilitatorici Saneli Poljak ostao duboko u sjećanju i potaknuo je da istraži što je roditeljima prijevremeno rođene djece doista najvažnije tijekom boravka u jedinici intenzivnog liječenja novorođenčadi.
„Prva slika koju sam doživjela na jedinici za intenzivnu njegu bila je roditelj koji sjedi uz krevetić, zabrinut, zaokupljen svojim mislima, dijete okruženo s puno uređaja, zvukova. U tom sam trenutku shvatila da im moram pomoći. A da bih mogla pomoći, morala sam prvo znati što im treba”, opisuje Poljak.
U istraživanju provedenom u jednoj hrvatskoj zdravstvenoj ustanovi sudjelovalo je 46 roditelja, 36 majki i 10 očeva, iz ukupno 37 obitelji.
Rezultati potvrđuju koliko su roditeljima važne informacije o zdravstvenom stanju djeteta, razumijevanje medicinskih postupaka i mogućnost sudjelovanja u njegovoj skrbi.
Roditeljima je najvažnije znati da je njihovo dijete sigurno
Čak 97,7 % roditelja koji su odgovorili na odgovarajuću tvrdnju najvišom je ocjenom procijenilo važnost toga da točno znaju što se poduzima za njihovo dijete, dok je 95,7 % najvišom ocjenom procijenilo važnost saznanja da dijete dobiva tretman protiv boli.
„Smjer rezultata nije me iznenadio, jer se slaže s literaturom i s onim što vidimo na odjelu. Ali brojke su me dirnule. Roditelj želi samo znati da je njegovo dijete sigurno”, ističe Poljak.
Istraživanje je pokazalo da roditelji potrebe usmjerene na dijete procjenjuju značajno važnijima od vlastitih potreba povezanih s udobnošću i podrškom.
No znači li to da njima samima podrška nije potrebna?
„Pitanje 'A kako ste vi?' nije odmak od djeteta, nego dio brige o njemu”
„Ne moramo birati. Dijete je u središtu i to je dobro. Ali roditelji svoje potrebe procjenjuju manje važnima, a to ne znači da ih nemaju, samo ih guraju u stranu. Roditelj koji ima podršku lakše je podrška svom djetetu, pa pitanje 'a kako ste vi?' nije odmak od djeteta, nego dio brige o njemu”, objašnjava Poljak.
Smatra da roditeljima nije uvijek jednostavno govoriti o vlastitim potrebama dok im je dijete na intenzivnom liječenju.
„Možda se osjećaju i krivima, kako da misle na sebe dok im je dijete na intenzivnom liječenju. Zato pitanje treba doći od nas, da ne moraju sami skupljati hrabrost.”
Takva razmišljanja otvaraju prostor za važnu stručnu raspravu o tome kako prepoznati potrebe roditelja, osobito one koje možda neće sami izravno izraziti.
Važno je pritom naglasiti da istraživanje nije ispitivalo jesu li roditeljske potrebe zadovoljene niti je procjenjivalo kvalitetu skrbi u bolnici, nego važnost koju roditelji pridaju različitim potrebama.
Jedna razumljiva rečenica roditelju može mnogo značiti
Prema mišljenju autorice, informacije koje zdravstveni stručnjaci svakodnevno pružaju mogu roditeljima biti jedan od najvažnijih izvora sigurnosti tijekom hospitalizacije.
„Redovito i razumljivo informirati roditelje i uključiti ih u skrb. Nama je to rutina, a njima jedna jasna rečenica o djetetu često čini dan podnošljivim”, ističe Poljak.
U svojem stručnom radu posebno naglašava važnost osnaživanja roditelja, odnosno prepoznavanja njihovih postojećih snaga i jačanja osjećaja sigurnosti i kompetentnosti.
„To znači ne gledati što roditelju nedostaje, nego jačati ono što već ima, osjećaj kontrole i samopouzdanje. Roditelj nije promatrač nego partner.”
Podrška roditeljima važna je i nakon otpusta iz bolnice
Iako se istraživanje odnosilo na potrebe roditelja tijekom hospitalizacije, Poljak upozorava na važnost pripreme obitelji za razdoblje nakon odlaska kući.
„Iz iskustva s roditeljima znam koliko im znači kad imaju upute koje mogu primijeniti kod kuće i kad znaju što i kako s djetetom raditi nakon navršene terminske dobi.”
Ipak, naglašava kako ovo istraživanje nije procjenjivalo dostupnost ni kvalitetu podrške nakon otpusta.
Upravo bi to, smatra, mogla biti tema budućih istraživanja.
„Da pitanje 'Što vam treba?' postane dio skrbi”
Na pitanje što bi voljela da proizađe iz njezina istraživanja, Sanela Poljak odgovara:
„Da pitanje 'što vam treba?' postane dio skrbi. Da potrebe roditelja redovito procjenjujemo, informiramo ih, uključimo u skrb i osnažimo za odlazak kući.”
Njezina poruka roditeljima prijevremeno rođene djece jednostavna je:
„Uključi se u njegu koliko možeš, to ti pomaže da se osjećaš kao roditelj. Pitaj što te zanima u vezi svog djeteta. I nemoj zaboraviti na sebe, nije sebično tražiti podršku.”
Povodom Svjetskog dana prijevremeno rođene djece rezultati ovog istraživanja podsjećaju na važnost slušanja roditelja i prepoznavanja njihovih potreba od najranijih dana djetetova života.
O istraživanju
Istraživanje „Procjena potreba roditelja prijevremeno rođene djece u jedinici intenzivnog liječenja novorođenčadi” provela je Sanela Poljak, mag. rehab. educ., u okviru poslijediplomskog specijalističkog studija Rana intervencija u edukacijskoj rehabilitaciji na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pod mentorstvom doc. dr. sc. Ane Katušić.
Istraživanje je provedeno na uzorku od 46 roditelja iz 37 obitelji. Za procjenu važnosti roditeljskih potreba korišten je hrvatski prijevod standardiziranog instrumenta SF-NICU-FNI.
Zbog veličine uzorka i provođenja u jednoj ustanovi nalazi se ne mogu generalizirati na sve roditelje prijevremeno rođene djece.