Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora (HKER) smatra važnim reagirati na navode iznesene 8. siječnja 2026. godine u emisiji N1 Studio uživo, u kojoj su gošće bile članice Udruge Sjena, gospođe Suzana Rešetar i Sabina Lončar. U intervjuu pod naslovom „To su predvorja pakla. Savršeni recepti za tragedije“ iznesene su tvrdnje koje zahtijevaju stručnu reakciju (emitirano u emisiji N1 STUDIO UŽIVO (https://youtu.be/r2eT2OR7xB4)).
HKER podržava aktivnosti Udruge Sjena i njezina nastojanja da kvalitetu života djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, kao i njihovih obitelji, podigne na najvišu moguću razinu i učini ih ravnopravnim članovima društva. Proaktivna uloga Udruge evidentno se dokazala i nedavnim ukidanjem više ključnih odredbi Zakona o osobnoj asistenciji, kao i kroz kontinuiranu težnju za aktivnim dijalogom između svih dionika važnih za realizaciju jednakih mogućnosti za djecu s teškoćama i osoba s invaliditetom.
Međutim, želimo reagirati na navod u kojem je članica udruge Centre za odgoj i obrazovanje označila kao „predvorja pakla“. Narativ koji je upotrijebila predstavlja generalizaciju i opasnost stvaranja negativnih predodžbi o svim centrima za djecu s teškoćama, odnosno dodatnog pojačavanja stigme, straha i srama zbog teškoće i smještaja u centu. Ovakvi generalizirani, javno izneseni navodi, velikom broju djece u centrima mogu poslati poruka da je „mjesto gdje uče i žive pakleno“, a roditeljima da su „poslali dijete u pakao“, što može ugroziti osjećaj sigurnosti i samopoštovanja te razviti nepovjerenje prema stručnjacima koji rade s njihovom djecom.
Naglašavamo da je problem u iznesenoj generalizaciji, jer kao struka, jasno i nedvosmisleno osuđujemo svaki oblik nasilja, zanemarivanja ili neprimjerenog postupanja prema djeci sa i bez teškoća u razvoju. Svaka sumnja i prijava bilo kakvog oblika zanemarivanja, nasilja ili drugog oblika neprofesionalnog postupanja mora biti ozbiljno, neovisno i transparentno razmotrena, a odgovorne osobe sankcionirane. Međutim, istodobno je važno razlikovati pojedinačne propuste ili sustavne slabosti od uloge centara kao dijela mreže podrške djeci s najkompleksnijim potrebama. Sigurni smo da su sugovornice u intervju upoznate i sa mnogo pozitivnih primjera gdje su centri adekvatna zamjena za redovne škole i druge ustanove koje još nemaju dostatne kadrovske i materijalne kapacitete za pružanje potpune podrške. Poruka „predvorje pakla“ duboko je suprotna onome što znanost i međunarodni dokumenti govore o pravima djece s teškoćama, odgovornosti sustava i ulozi najvećeg broja stručnjaka koji svakodnevno rade u tim ustanovama i koji ne zaslužuju demonizaciju svojih ustanova.
Kao struka, spremni smo sudjelovati u analizi konkretnih problema, razmjeni iskustava, preispitivanju standarda rada te izradi prijedloga za poboljšanje prakse temeljene na stručnim spoznajama, ali i na stvarnim iskustvima obitelji. Smatramo da je važno, umjesto isključivog optuživanja, krenuti u konstruktivniji smjer koji podrazumijeva suradnju, dijalog i zajedničku odgovornost.
Apeliramo i na medije da odgovorno izvještavaju o djeci s teškoćama i ustanovama u kojima žive i uče. Kritičko novinarstvo je nužno, ali podržavanje senzacionalističkih metafora poput „predvorja pakla“ stigmatiziraju najranjiviju djecu i obitelji te obeshrabruju stručnjake koji predano rade u često teškim uvjetima.
Od donositelja odluka i nadležnih državnih tijela očekujemo da, umjesto šutnje na ovakve natpise jasno komuniciraju rezultate nadzora, planove poboljšanja uvjeta u centrima i mjere zaštite djece. Odgovornost za sustav je na osnivačima i državi, a ne na djeci i njihovim obiteljima.
Kao struka koja svakodnevno radi s djecom s teškoćama, ne pristajemo na izbor između šutnje o problemima i demonizacije ustanova. Tražimo treći put - otvoreno prepoznavanje i rješavanje propusta, uz istovremeno poštovanje djece, roditelja i stručnjaka koji zaslužuju podržavajući, a ne stigmatizirajući javni diskurs.